ISTORIJSKI RAZVOJ

Istorijski razvoj

Sama pojava alternativnih krivičnih sankcija u uporednom pravu prouzrokovana je krizom čistog modela kažnjavanja koji je dugo vremena bio vladajući u krivičnom pravu, te pojave, posle Drugog svetskog rata, prvih shvatanja u teoriji krivičnog prava koja su umesto odmazde, retrubucije u prvi plan isticala resocijalizaciju učinioca krivičnog dela.

Prve ideje o zameni kazne lišenja slobode nekim humanijim i efikasnijim sankcijama javile su se još krajem XIX veka, kao reakcija na negativne efekte koje kazna lišenja slobode sa sobom nosi. U to vreme, sa uvođenjem kapitalističkog načina proizvodnje gde sloboda pojedinca je postala vrednost sama za sebe, kazna lišenja slobode se masovno primenjivala i imala je centralno mesto u sistemu krivičnih sankcija. Međutim, sve učestalije kritike od strane pretežno pozitivističkih socioloških škola u pogledu neefikasnosti kratkotrajnih kazna lišenja slobode, te loši uslovi izvršenja koji su praćeni negativnim psihološko-sociološkim posledicama po osuđenog , doveli su, kada su u pitanju lakši oblici kriminaliteta, do uvođenja uslovne osude u sistem krivičnih sankcija na evropskom tlu, dok je u anglosaksonskim područjima još ranije počela da se razvija probacija.

Zapravo u Engleskoj je uslovno kažnjavanje započelo znatno pre nego što je dobilo svoju zakonsku formu, pa je tako zabeleženo da su već 1820. godine u Warwickshire-u sudovi donosili odluke o nadzoru nad pojedinim delikventima, kao i odluke o uslovnom prekidanju krivičnog postupka sa pravom sudije da nastavi gonjenje i izrekne kaznu ako se to, s obzirom na ponašanje okrivljenog, pokaže kao neophodno. Slična praksa se nastavila i dalje, tako da se 1842. godine u Engleskoj pojavljuju prvi slučajevi izricanja uslovne osude prema maloletnicima za lakša krivična dela, te su oni poveravani određenim licima koji su se o njima starali i izveštavali povremeno sud o ponašanju maloletnika. Ukoliko maloletnik ne bi popravio svoje ponašanje, odnosno ako bi izvršio novo krivično delo, sud bi mu izricao kaznu i za prvo, i za novo delo kaznu, a ukoliko bi maloletnik popravio svoje ponašanje, prema njemu ne bi bila primenjena bilo kakva sankcija. Kako se ovaj sistem izricanja uslovne osude sa nadzorom prema maloletnicima pokazao efikasnim, engleski sudovi su počeli da je izriču i prema punoletnim licima, za blaže oblike kriminaliteta, ali su oni morali položiti jemstvo za dobro vladanje. Zbog česte primene u praksi, uslovna osuda je prvi put regulisana 2. avgusta 1879. godine u Summary Jurisdiction Act, a 1887. godine je donet Probation of First Offenders Act.

Kada je u pitanju koncept probacije u Sjedinjenim Američkim Državama, on je započet 1841. godine inovativnim radom bostonskog obućara Džona Ogustusa (John Augustus) koji je bio religiozan čovek i imao je ranije iskustva u radu sa alkoholičarima. Naime, on se jedne prilike pojavio pred sudijom pre određivanja kazne jednom muškarcu koji je bio optužen za pijanstvo, te ga je zamolio da odloži izricanje kazne za tri nedelje, a da za to vreme okrivljeni bude pod njegovim nadzorom. Kada se nakon tog kratkog probacionog perioda okrivljeni zajedno sa Ogustusom ponovo pojavio pred sudijom, Ogustus ga je uverio da je došlo do njegove rehabilitacije, te da nije potrebno zatvaranje okrivljenog, jer više ne pije i počeo je da radi, pa je stoga osuđen samo na novčanu kaznu. Ovaj Ogustusov rad je zapravo bio osnova modela probacije kakav danas postoji u Sjedinjenim Američkim Državama, odnosno modela koji prati razvijena samostalna probaciona služba koja je usmerena na pružanje pomoći učiniocu krivičnog dela kako bi tokom boravka na slobodi što bolje ispunio obaveze koje su mu određene od strane suda.

I ova praksa u pogledu izricanja uslovne osude sa nadzorom u Sjedinjenim Američkim Državama sredinom XIX veka, slično kao u Engleskoj, nije bila praćena nekim zakonodavnim aktima u navedenom smislu. Tek 1868. godine je donet prvi zakonski propis koji je regulisao uslovnu osudu, ali se on odnosio samo na lica koja nisu navršila sedamnaest godina i to samo za područje države Masačusets, ali kako se ova mera pokazala efikasnom u praksi, deset godina posle je donet zakon koji je se odnosio i na punoletne učinioce krivičnih dela, da bi se kasnijim zakonskim aktima primena probacije proširila i na ostalu teritoriju Sjedinjenih Američkih Država.

Nastanak tzv. konsekvencijalnih teorija koje su okrenute ka budućnosti i u centar interesovanja stavljaju prestupnika (popravljanje i reintegracija), za razliku od retributivnih teorija koje su okrenute prošlosti i fokusirane su na izvršeno krivično delo (kažnjavanje proporcionalno težini dela), doprineo je da već šezdesetih i sedamdesetih godina XX veka nastupi veći prodor novih sankcija koje su u najvećoj meri lišene represivnih svojstava, te su prvenstveno usmerene na rehabilitaciju i tretman učinioca. Ova nastojanja su se u isto vreme poklapala sa pojačanim interesovanjem u demokratskim društvima tih godina za zaštitom osnovnih ljudskih prava i sloboda, pa se stoga sve češće postavljalo pitanje zamene kazne zatvora kao vrlo često nehumane i neefikasne sankcije adekvatnijim sankcijama. Tada su se u krivičnim pravima velikog broja zemalja počele sve više predviđati i primenjivati sankcije koje predstavljaju alternative kazni zatvora, a pre svega: uslovna osuda sa zaštitnim nadzorom, odnosno sa elementima probacije, zatim rad u korist zajednice, kao i kućni zatvor i elektronski nadzor.

Približavanje common law sistema i evropsko-kontinentalnog prava najvidljiviji je na mešovitom konceptu uslovne osude zasnovanom na elementima klasične uslovne osude francusko-belgijskog tipa i elementima probacije. U evropskim pravima je počela u prvoj polovini XX veka, a zatim znatno više docnije, sredinom prošlog veka, da se razvija, kako pojedini teoretičari ističu, tzv. „probatorna“ uslovna osuda ili uslovna osuda sa stavljenjem na probu, a koja podrazumeva da je presuda izrečena i kod koje se ne uzima u obzir pristanak osuđenog, pri čemu se ona približava probaciji po tome što je izvršenje kazne uslovljeno nametanjem izvesnih obaveza. Kod ove mešovite uslovne osude, odnosno uslovne osude sa zaštitnim nadzorom, upozorenje i provera ponašanja osuđenika na slobodi kombinuju se sa merama nadzora nekih obaveza koje učinilac treba da ispuni tokom vremena proveravanja, poput obaveze da se zaposli, izleči od alkoholizma ili narkomanske zavisnosti, da se obuči za neki posao ili da naknadi štetu žrtvi.

Pod uticajem teorija koje su na prvo mesto stavile resocijalizaciju učinioca, kao jedna od novih sankcija, alternativa kazni zatvora, u uporednom pravu pojavio se rad u korist zajednice (rad u javnom, opštem interesu, društveno-korisni rad). Inače, prvi put je ova sankcija regulisana u Engleskoj i Velsu donošenjem Criminal Justice Act 1972. godine koji je ustanovio community service orders, odnosno naloge kojima sud određuje učiniocu krivičnog dela obavljanje određenog neplaćenog rada u opštem interesu društva. Prema navedenom zakonu, sudovi su mogli odrediti rad u javnom interesu prema licima starijim od sedamnaest godina i obavljanje tog rada se vremenski moglo odrediti od 40 do 240 časova u periodu od najviše jedne godine. Neke od značajnih karakteristika rada u opštem interesu koji je u Engleskoj, dakle, od početka predstavljao samostalnu kaznu, jesu činjenica da je primena ove sankcije podrazumevala pristanak okrivljenog, zatim da je bilo neophodno postojanje odgovarajućeg personala u okviru područnog sudstva, kao i postojanje potvrde službenika za probaciju da je to lice sposobno za rad i da mu odgovaraju poslovi koji su mu povereni.

Nakon Engleske i Velsa, rad u javnom interesu je propisan takođe i u zakonodavstvu Portugala 1982. godine i Francuske 1983. godine, zatim Holandije 1989. godine i Luksemburga 1994. godine, kao i docnije u većini evropskih zemalja. Ova sankcija se propisuje najčešće kao samostalna sankcija i/ili, pak, kao modalitet uslovne osude sa zaštitnim nadzorom.

Nastanak kućnog zatvora vezuje se za Sjedinjene Američke Države, odnosno prvi put je na federalnom nivou određen 1985. dodine presudom sudije Weinstein koji je izvesnu Maureen Murphy osudio na ovu kaznu zbog krivičnog dela prevare u osiguranju. Kućni zatvor je izrečen u trajanju od dve godine i u tom periodu je osuđenoj bilo zabranjeno da napušta stan, osim u hitnim medicinskim slučajevima, radi odlaska na posao ili crkvu, ili radi nabavke osnovnih životnih potrepština. U presudi je takođe navedeno da ukoliko bi prekršila utvrđene uslove izrečene kazne, osuđena bi u celosti morala da izdrži kaznu zatvora od dve godine u ustanovi za izdržavanje te kazne.

Druga zemlja po redu u kojoj je predviđen i primenjen kućni zatvor bila je Engleska gde je Criminal Justice Act-om iz 1991. godine uveden najliberalniji model kućnog zatvora (curfew), a koji zapravo primorava osuđenog da bude u svom domicilu samo određeni broj sati. Cilj ovog zakonskog rešenja, prema obrazloženju vlade, nije bio da se neko lice ostavi u kući najveći deo dana, već da se to lice osposobi da ide na posao, na kurseve za osposobljavanje, centre za probaciju, da obavlja rad u opštem interesu ili da se podvrgne tretmanu u slučaju zloupotrebe droga, pa raspored vremena može biti koristan za smanjenje izvesnih oblika zločina, kao što su krađe u sredstvima prevoza, kafanske tuče i drugi oblici nereda. Da bi se primenila ova kazna, osuđeni mora biti stariji od šesnaest godina i kućno zatvaranje može trajati najduže šest meseci, s tim što se može predvideti izvršenje na više mesta.

Kada je u pitanju elektronski nadzor, istim Criminal Justice Act iz 1991. godine u Engleskoj je bila predviđena mogućnost kombinovanja kućnog zatvora sa elektronskim nadzorom. Međutim, kada su u pitanju Sjedinjene Američke Države kućni zatvor nije prvobitno bio povezan sa elektronskim nadzorom, ali je ipak pre ustanovljen nego u Engleskoj. Naime, prva primena elektronskog nadzora kao krivične sankcije zabeležena je u SAD-u 1983. godine kada je sudija Džek Lov (Jack Love) iz Albukerkija u Novom Meksiku izrekao u jednom slučaju jednomesečnu kaznu zatvora, uz elektronsko praćenje, pomoću uređaja koji je osmislio izvesni stručnjak za elektroniku koga je prethodno sudija zamolio da takvu vrstu uređaja osmisli. Par godina potom u Sjedinjenim Američkim Državama elektronski nadzor je kao mera počeo da se izriče uz probaciju, ali takođe i umesto pritvora, odnosno kao mera obezbeđenja prisustva okrivljenog u toku postupka. Docniji razvoj elektronike je omogućio da se ne samo vrši kontrola zabrane izlaska iz kuće, već je omogućio elektronski nadzor kretanja osuđenog van dometa koji mu je određen, a to je obično prostor do pedeset metara od stana.

Kada su u pitanju evropske države, Engleska je, dakle, prva zemlja koja je, pod uticajem Sjedinjenih Američkih Država počela da primenjuje meru elektronskog nadzora, ali i druga evropska zakonodavstva su ubrzo počela da se oslanjaju na ovu meru. Tako su Švedska i Holandija bile prve evropske države koje su prvo kroz pilot projekte, a potom i u vidu zakonskih mera, započele primenu elektronskog nadzora, i to Švedska 1994. godine, a Holandija godinu dana kasnije. Zatim su za njima sledile Francuska (1997), Belgija (1998), Španija i Švajcarska (2002), kao i druge, s tim da još uvek u Evropi primena elektronskog nadzora nije zaživela kao na anglosaksonskom području i kod pojedinih država je još uvek u eksperimentalnoj fazi.